Bolnu, dirljivu, a tako posebnu knjigu stihova napisala je (opet) Ivana Bodrožić. Bili zaljubljenik u jazz (mnogi od naslova pjesama izravna su posveta jazz klasicima, kao uostalom i njezin doista sjajno odabran naslov) ili ne, jednostavno je nemoguće da vas ovi stihovi ostave ravnodušnima. Ako se to i dogodi, to samo znači da ste potpuno oboljeli od bolesti koja tako fatalno proždire vrijeme u kojemu živimo. I ovi stihovi, a vjerujte mi, nema ni jednoga suvišnog, sasvim jasno pokazuju kako Ivana Bodrožić ne želi i nikada nije željela biti ni žeton ni adut ni u čijoj profiterskoj mapi stereotipa najšire društvene patologije. Biti sam(a) nije najveće zlo koje se nekome može dogoditi. Izgubiti dostojanstvo sebe i svoje riječi - to je najveće zlo, a ovom knjigom Ivana čuva i ono svoje, a tako i suvremene hrvatske poezije općenito. Biti osjećajna, ali nikada i patetična, biti promišljena, izvanredno se lako i domišljato poigravati različitim načinima strukturiranja svojega pjesničkog pisma i konačno - i najvažnije - doista stići do one katarzične poetičnosti u najvišim i najdubljim registrima autorici je uspjelo na doista fascinantan način. Jer ta, sačuvana i istinska ljudskost u sva (zla) vremena i ne može posljedovati ni sa čim drugim nego knjigom stihova poput ove - jedne od najboljih napisanih posljednjih godina (i ne samo) u hrvatskome pjesništvu. Volite nietzscheanski život pa ma kakav on (pre)često bio, volite sebe i Druge bez obzira na sve dogođene užase kao što to čini Ivana, pa će onda ova knjiga voljeti i vas! A to je najljepše što vam se, bar u stihu, može dogoditi. —Delimir Rešicki
