Druga knjiga Tee Tulić „Maksimum jata“ naslovom nagoviješta da se radi o poetskoj prozi koja govori o dinamici kolektiviteta – jatu.
Prozno-poetski ulomci skiciraju ono što su i sami: labavo strukturiran (kon)tekst. Na ulicama kao da su zavladale jake snage karnevalizacije, kakofonije i paganstva, ljudi poživinčuju uslijed opće krize, stižu kiše i rijeka bubri, poplavljuje. „Naša rijeka, snažna poput Huang Hoa, nosi sa sobom grane i debla, izlijeva se u poslovne prostore. (…) Sve natopljeno gubi svoju strukturu; i grad i ljudi. I rečenice bubre od kiše, klize iz mojih ruku, padaju na tlo kao ptičja jaja. Dok drugi ljudi pakiraju kufere i odlaze, ja stavljam na sebe sve veće naočale i skupljam ljuske, rasute kralješke. Spremam ih već dugo u knjigu, u vrećicu, vežem uzicu.“
Hipnotički ulomci se kumuliraju i kulminiraju apokalipsom, potopom. I pozivaju na novo uranjanje. Našu izgubljenost pripovjedačica, kao kakva šamanica, pokušava otkupiti. Ili prevenirati?
------
„Nelinearne, ali intenzivne veze između narativnih i dijaloških odlomaka knjige 'Maksimum jata' Tee Tulić, postupno tvore sve veće, složenije, sinestetičke maglovite oblike i poput oblaka ili jata ptica podižu čitatelja do ekstatičnog, doslovno povišenog recepcijskog stanja. Ova knjiga proze Tee Tulić čita se u dahu i tek kada se nađe na kraju čitatelj postaje svjestan na kojoj se visini nalazi... Vrhunska književnost!“
Neven Ušumović
